Nekoliko razloga zbog kojih se za korporativnu arhitekturu ne može reći da je ružna:

1.

Važna događanja u hrvatskoj recentnoj arhitekturi sve se češće javnosti predočavaju u obliku sljedeće pripovijesti: Kad mu krene posao, kad u njegovom gradu zaredaju sastanci sa stranim partnerima i kad se uvuče u redove političara, bogati poduzetnik naručuje projekt svoje poslovne zgrade od arhitekta. Potonji pak podilazi njegovom priprostom ukusu, eksploatatorskim ambicijama, iznevjerava svoj poziv i gradi hramove novopečenoj eliti te, poput estradnog pjevača, raspiruje u njoj niske doživljaje. Nakon toga se razliježe glas arhitekata i kritičara koji navodno nisu podlegli tom omasovljenju i komercijalizaciji arhitekture čiji su plod, kako to kažu, bezlične, glomazne, ružne korporativne zgrade. 

Jedna skupina aktera (a tu nisu samo arhitekti nego i intelektualci, glumci, aktivisti) tim novim zgradama odriče funkcionalnost zato što su – ružne. Nasuprot tome, druga skupina prepoznaje njihovu ljepotu u novim funkcijama koje one obnašaju u prostoru, a to je prije svega njegovo oplemenjivanje, podizanje života na višu razinu, krijepljenje građana. Toj se dresuri grada, “čišćenju štakornjaka” suprotstavlja islužena retorika estetskih vrijednosti, ugrožavanja životnog prostora i narušavanja tradicije u gradskim četvrtima.